Dalmacija (tal. la Dalmazia, lat. Dalmatia), jedan je od najstarijih regionalnih pojmova u Hrvatskoj. Prvi se put spominje osme godine prije Krista kad ju je osnovao rimski car August kao naziv za područje između Promine i Cetine koje je nastanjivalo ilirsko pleme Dalmata, odnosno kao sinonim za dio Ilirika, kako su širi prostor postojbine raznih ilirskih plemena nazivali Rimljani.
Iako se prostorni opseg Dalmacije u prošlosti znatno mijenjao i obuhvaćao i susjedne države Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Albaniju, taj se pojam održao od antičkog doba do danas jedino u dijelu Hrvatske. Dapače, na sjeverozapadu se još u srednjem vijeku proširio na dijelove jugoistočne antičke i ranosrednjovjekovne Liburnije. Do kraja I. svjetskog rata funkcionirala je Dalmacija kao posebna pokrajina u Austro-Ugarskoj Monarhiji i tada je uključivala na sjeverozapadu Rapsku otočnu skupinu, a na jugoistoku prostor Boke kotorske i Budve sve do Spiča.
Dalmacija (tal. la Dalmazia, lat. Dalmatia), jedan je od najstarijih regionalnih pojmova u Hrvatskoj.
Suvremeni pojam Dalmacije, ne kao upravni već kao vernakularni, tj. tradicionalni, odnosi se na područje od Velebita (odnosno Tribanj-Krušćice) na sjeveru do Konavala, odnosno rta Oštro na jugu, na moru uključujući otok Pag i sve istočnojadranske otoke jugoistočno od Kvarneričkih vrata. Tako izdvojena cjelina identična je s donedavnim pojmom Južno hrvatsko primorje, koji je odgovarao prostoru funkcionalnog okupljanja oko splitskog makroregionalnog središta i triju regionalnih centara: Zadra, Šibenika i Dubrovnika. Suvremena regionalizacija Hrvatske, u sklopu Jadranske Hrvatske kao europske regije II. razine prepoznaje dalmatinski prostor kao prostor četiriju županija s naglašenim značenjem Splita i Zadra kao izraženih središta (nad)regionalne razine u južnom i središnjem dijelu Jadranske Hrvatske, te Šibenika i Dubrovnika kao subregionalnih središta. Posebno je značenje integrativne uloge Splita za središnji južni dalmatinski prostor te Zadra u nodalno-funkcionalnom vezivanju prostora Sjeverne Dalmacije i Like. Naime, obuhvatom Zadarske županije i dijela prostora Južne Like izmijenjene su upravno-teritorijalne okolnosti donedavnog poimanja dalmatinskog prostora u granicama Jadranske Hrvatske.
Dakle, središnje i južno hrvatsko primorje, odnosno Središnja i Južna Jadranska Hrvatska koje se najvećim dijelom poistovjećuju s pojmom Dalmacije, izduženi su primorski pojas, oko 400 km dužine i do 70 km širine u središnjem dijelu. U prostranijem sjeverozapadnom dijelu omeđen je planinskim nizovima Velebita, Dinare i Kamešnice, dok je prema jugoistoku prirodna međa manje izrazita i nalazi se u neposrednom zaobalju uskog priobalnog pojasa.
Prostire se na površini od oko 12.951 km2 ili na oko 22 % površine Hrvatske, gdje je 2011. godine živjelo 817.758 stanovnika ili 20 % populacije Hrvatske. Prosječna gustoća naseljenosti niža je od prosjeka za Hrvatsku – 71,5 stan./km2 (Hrvatska: 75,7 stan./km2).
